Nagrada publike
PRELIJEPO, ALI ZBRKANO
Nastavljajući tradiciju svojih autorskih preokupacija, Pietro Marcello napravio je 2015. godine „Lost and Beautiful“, film u kojem eklektički stapa narodne mitove sa dokumentarnim sadržajem kanališući ih kroz esejističko-poetsku igranu filmsku formu. Ova vrsta filmskog kolaža nije nimalo neobična za Marcella; ipak, on je redatelj koji dolazi iz domena eksperimentalnog dokumentarca, sa snažnom ličnom potrebom za bavljenjem socio-političkim problemima suvremene Italije, prvenstveno problemima naroda i radničke klase. Zbog toga se u filmu „Lost and Beautiful“ usmena legenda i stvarnost isprepliću: mi istovremeno pratimo priču Tommasa, stvarne osobe, čovjeka iz naroda, pastira koji umire čuvajući napušteni dvorac Carditello kojeg je talijanska vlada odbacila i kojeg postepeno pustoši i uništava mafija te fiktivnu priču Pulcinelle (Sergio Vitolo), lika iz tradicionalne talijanske komedije, i Tommasovog teleta koji zajedno odlaze na put do pastira Gesuina koji bi trebao preuzeti dalju brigu o tom teletu.
Marcello prvim kadrom, subjektivnim pogledom odraslog Tommasovog teleta kojeg vode na klanje, stavlja film u perspektivu upravo tog teleta. Pritom, čitav film ispraćen je glasom naratora (Elio Germano), ljudske osobe koja nam komunicira unutarnje misli i osjećanja Tommasovog teleta. Marcello kombinira elemente basne, dakle, fiktivne narativne linije o životu Tommasovog teleta sa motivima iz talijanske komedije dell'arte i životnom pričom pastira/idealiste iz suvremene Italije, kako bi ukazao na talijansko društvo koje se postepno udaljava od prirode, od prelijepih pejzaža i ruralnog krajolika koje on fenomenalno tretira kamerom, i odlazi sve više ka beskompromisnoj ekspoataciji te prirode i starih vrijednosti. Zbog toga Marcello odlučuje snimati film o Tommasu, dajući glas borcu iz stvarnog žitova, ali istovremeno daje glas (doslovno i metaforički) jednom teletu kako bi alegoriju o dvorcu prenio na širi kontekst, na priču o odnosu čovjeka i prirode.
Zanimljiv je i vrlo neobičan Marcellov odabir komedije dell'arte kao simbola talijanskog kulturnog naslijeđa pored svih mogućih djela koje povijest Italije poznaje. Ali je kao izbor sasvim razumljiv. Prije svega, potrebno je reći da je Marcello započeo raditi ovaj film samo kao priču o Tommasu. Međutim, Tommaso je zaista umro za vrijeme rada na filmu, što je zapravo natjeralo Marcella da potraži načine na koji će njegovo djelo, njegov život i smrt pretvoriti upravo u narodno naslijeđe. Stoga se komedija dell'arte čini kompatibilnom sa Marcellovim radom: kao ni komedija dell'arte, „Lost and Beautiful“ nije imao klasično napisan scenarij nego samo predložak iz kojeg se rodio ostatak djela. Pulcinella je tipski lik sluge iz komedije dell'arte koji u ovom filmu dobije zadatak da spasi Tommasovo govedo, dakle, da samim time spasi Tommasovu priču i da dublje značenje njegovom liku i borbi. Evidentno je stoga da se Marcello najviše poistovjećuje sa likom Pulcinelle, sa poslanikom koji mora sačuvati priču jednog naroda. Dvorac koji je Tommaso do smrti čuvao na kraju dospije u ruke naroda, nakon vladine intervencije protiv mafije. Tako je i Tommasova priča „dospjela u ruke naroda“, postala je komedija dell'arte suvremenog doba, vrijednost koja pripada narodu, a ne buržujima i višoj klasi. Naslov filma stoga se odnosi i na dvorac, izgubljenu i lijepu građevinu, ali i na priču o jednom čovjeku i jednoj borbi, lijepoj i plemenitoj borbi koja vrlo lako može postati izgubljena. Pulcinella stoga na kraju više nije besmrtno biće nego postaje čovjek, pastir; u zadnjem kadru vidimo ga samog među govedima i kravama jer njegova svrha ostaje da pokuša očuvati Tommasov duh, s obzirom da nije mogao sačuvati njegovo tele. Pulcinlella, a samim time i Marcello, pokušavaju sačuvati tradicionalno naslijeđe svoga naroda i svoga vremena.
No, unatoč Marcellovim plemenitim i avangardnim pokušajima, što sa formalnog aspekta, što sa tematskog, „Lost and Beautiful“ čini se kao „stilski sataraš“. Marcello eklektički miješa formalne utjecaje filmskog dvojca Danielle Huillet i Jean-Marie Strauba sa korištenjem 16-mm kamere u tradiciji eksperimentalnih esejista poput Jean-Claude Rousseausa, ubacujući bajkovite, kvazidokumentarne i poetske tendencije europskih redatelja poput Raul Ruiza i Pedra Coste. Upravo taj miks esejizma, fikcije i dokumentarizma razapinju gledatelja između emotivnog involviranja i objektivnog distanciranja od likova i priče. Kao da je Marcello htio istovremeno biti hladni teoretičar i vješt pripovjedač, on nam servira više različitih perspektiva u filmu koje ne pružaju njegovo lakše razumijevanje ni veću emotivnu involviranost nego jednostavno gledalačku zbunjenost. Pritom, jako je važno imati osnovno (i šire) poznavanje talijanske kulture, književnosti i aktualne političke situacije kako bi se mogla uhvatiti glavna nit ovog filma. Moglo bi se stoga reći da je Marcello napravio film posvećen govedima, kravama, teladi i ostalim domaćim životinjama koje svakako nikad neće moći razumjeti ovaj film, ali je istovremeno napravio formalno zahtjevan film koji izmiče razumijevanju i spoznaji prosječnog ili manje upućenog gledatelja. Nije ni čudo što se kasnije okrenuo igranoj formi u kojoj je svoje filmske i socio-političke ideje izrazio puno bolje i konkretnije.
Luka Vlaho, polaznik radionice filmske kritike
