Ponosan sam na ovo priznanje
Kada bih napravio spisak mojih uzora i inspiracija na njemu bi se svakako našli dobitnici nagrade “Aleksandar Lifka” Palićkog festivala Makedonski glumac Nikola Ristanovski dobitnik je nagrade “Aleksandar Lifka” za doprinos regionalnoj kinematografiji. Harizmatični umetnik počeo je karijeru na velikom platnu pre više od 30 godina i do danas ostvario 40 uloga, poput onih u filmovima: BURE BARUTA, MONTEVIDEO, BOG TE VIDEO!, IGLA ISPOD PRAGA, OSLOBOĐENjE SKOPLjA. Iščekujemo da ga gledamo i u novom filmu Vuka Ršumovića MEĐU BOGOVIMA. Treći ste dobitnik palićke nagrade “Aleksandar Lifka” za doprinos regionalnoj kinematografiji. Pre vas to su bili Milena Zupančič i Igor Galo.
Šta za vas znači ovo priznanje koje dodeljuje Festival evropskog filma?
Baš mi puno znači ova nagrada, zbog važnosti festivala, zbog Aleksandra Lifke, zbog Milene Zupančič i Igora Gala i zbog regiona. Zatekla me je ta vest i obradovala, jer mi dokazuje da sam deo nekih filmskih priča koje znače ljudima. Kada bih napravio spisak mojih uzora i inspiracija na njemu bi se svakako našli dobitnici nagrade “Aleksandar Lifka” Palićkog festivala. To je još jedan argument zašto sam ponosan na ovo priznanje.
Karijeru paralelno vodite i na filmu i u teatru. Važno vam je i jedno i drugo?
Naravno da me zanima i pozorište i film, i jedno i drugo podrazumeva pričanje priče, a ona je meni najvažnija. Oni sa razlikuju samo u tehnologiji, a suština je ista. Imam potrebu i za jednim i za drugim.
Šta vas danas, kao zrelog umetnika, opredeljuje da li neku ulogu da prihvatite ili ne?
Mislim da je to ljudskost lika. Zanimaju me živi ljudi sa vrlinama i manama, ljudi u dilemama, u sukobu sa sobom i sa svetom. Ljudi koji su u odnosu sa ljudima oko sebe, sa svojim najbližima, lišeni svakog klišea i uprošćavanja, karakteri koji sa svojim mikrosvetom imaju razloga da budu vidljivi. Najčešće izbegavam stereotipne likove, konfekcije, to me ne privlači.
Kakvi su izazovi baviti se glumom i filmom u savremenom svetu?
Uvek su izazovi bili veliki. Kao i u životu. A ovaj posao je blizak životu. I mora biti potraga za nečim iznad, za nečim boljim. Živimo u vremenu fikcije koja se udaljava od živog čoveka i od priča koje služe nečemu. Treba tragati za pričom, baviti se razlozima čovekove sreće i nesreće, potrebom za idealima, njegovom patnjom, neslaganjem. Ljudi streme kalkulaciji, ciljnim grupama. Oduvek je bilo teško biti umetnik. Misliti svojom glavom, osećati svojim srcem, odbraniti svoj rakurs, ne podilaziti trendovima. Zato je autorstvo sve složenije. Divim se slobodnim ljudima koji pričaju priče van šablona. Njih treba podržati.
Jelena Knežević
Nazad...