Debitantski igrani film reditelja Bagota Béle je brutalna priča o mraku savremenog sveta. Peti je policajac u velikom gradu. Radi na slučajevima seks trefikinga, većinom zbog, još od detinjstva, nerešenog nestanka njegove sestre.
Film je ispunjen tonovima poražavajuće tuge i nezdravog bledila. Smatrajte ga, recimo, mađarsko-rumunskim izlivom morbidnosti koju poseduje film Sedam Davida Finčera. U filmu nema žene koja nije zlostavljana, na jedan ili drugi način, i koja nije prikazana mentalno ili emocionalno slomljena, a sve zbog muškaraca koji ih vide kao svoju imovinu, pa njima trguju, prodaju ih, ili nešto gore. Ni crkva nije izbegla udarce kritike, prvenstveno zbog forsiranja beznačajne ideje iskupljenja, koje služi samo za prikrivanje predatorske naravi ovih muškaraca.
Film, uz sve svoje ćudi, na kraju, konačno podleže potrebi otkrovenja. Je li kriv pijani šef policije? Crkveni pastor? Lokalni kriminalac? Tihi ujak? Kako se polako približavamo istini, postaje jasno da svi imaju svoju ulogu u održavanju statusa kvo. Valan se, naravno, ne nalazi samo ovde, i to je prava tragedija. A činjenica da je za promene potrebna samo jedna posvećena osoba ne smatra se pobedom, koliko očajničkom molbom za angažman na duže staze. Jer, nakon što se Peti vrati poslu u velikom gradu, društvene nejednakosti će ostati, i neće učiniti ništa manje od potpunog uništenja slabijih.
U sred filma, kada Peti upada u jednu kuću i spašava ženu od samoubistva, njen ljigavi muž nudi mu pivo u znak zahvalnosti. U neverici, Peti ga pita hoće li ići sa njom u bolnicu, a muž odgovara: “Samo će joj isprati želudac. Otići ću po nju sutra”. Ali ne ode. I ako je ovo ono najgore što vam se tokom dana može dogoditi u gradu Valanu, imate sreće.